Na današnji dan (14.12.) prije točno 18 godina na svijet sam došao ja. Mama kaže da sam kao beba bio miran bebač i da sam često igračke zamijenio s najobičnijom kuhinjskom krpom, čudno, ali ja sam se tako sasvim solidno zabavljao, i roditeljima skratio muke oko kupovine igračaka.

Prisjetio bi se da sam u vrtiću mogao crtati i pisati s obje ruke istovremeno, ali sam se na kraju ipak odlučio za lijevu ruku kao svoj današnji rukopisni alat. Neki dan sam gledao stare video snimke iz osnovne škole. Bili smo (i ostali) zanimljiva čokolino generacija, dao bi se i film snimiti o nama, ali zbilja.

Ja sam ovaj narančasti, s mikrofonom…

Prezadovoljan sam kad zbrojim svoja dosadašnja postignuća i uspjehe, jer mislim sam se dovoljno namučio kako bi danas u svoju (auto)biografiju mogao napisati koji redak više. Moja fotografska karijera započela je već u petom razredu osnovne škole (Novigradsko proljeće) i uspješno traje sve do danas. Na mojoj prvoj samostalnoj izložbi fotografija “U fokusu” posjetitelji su mogli vidjeti moj dotadašnji rad, a nedavno je najavljena i moja druga samostalna izložba pod nazivom “Nismo sami“.

Moj drugi blog, WebTurist blog, također je jedan od uspjeha. Sve to ne bi mogao ostvariti da nema vas, mojih prijatelja, koji ste me podržavali dugi niz godina. Od srca vam se zahvaljujem.

Tek danas sam punoljetan, a tragove moje karijere možete pratiti još odavna. Nadam se da ću u budućnosti raditi posao koji volim, a to mi i jest u planu, i da ću doprinijeti zajednici, kao i svojoj obitelji, djeci.

Ovaj post je samo mali trag, ujedno i rezime, koji će nas za jedno 10 godina podsjetiti kako je nekad bilo.

Dođite ove subote (19.12.) u Umag na 18i party (pratite #18i na Twitteru, vjerojatno će biti ludih tweetova), lokacija Jimmy Woo, imamo rezervirani separe! Ne želim da ovo bude još jedna luda subota, nek bude još luđa.

Za kraj predlažem da se učlanite u moj fan club (na Facebooku) gdje možete pratiti obavijesti i da pratite moje tweetove, jer jako često objavljujem nove. Uvijek sam tu za vaša pitanja, a obratiti mi se možete i putem emaila na adresu sivinjski@gmail.com.

Pisati o fotografiji na početku novoga tisućljeća zasigurno nije najzahvalnija tema za jednog kritičara (u takvoj se ulozi sada nalazim). Digitalna fotografska tehnologija koja je dostupna gotovo svima može dati raznovrsne rezultate, od skupljanja obiteljskih memorija do stvarnoga razmatranja svijeta ili u ovom slučaju svijeta s „one“ druge strane, svijeta prikaza, duhova i utvara. Kolikom god Danijela zaokupljala tema duhova kao polazište, iz njegovih radova vidljivo je da je čovjek počelo njegovog rada.

Svjetlost unutar svijetla fotografije pogonjena dugom ekspozicijom želi ukazati na pojave nevidljive „običnim“ ljudima, želeći nam poručiti da je sve samo način gledanja, te da ako se dovoljno dugo i pomno zagledamo pitanje je što ćemo vidjeti.

Autor spoznaju o mogućem postojanju nama ponekad zastrašujućih pojava želi prikazati na jednostavan, ljudski topao način, i upravo ta nakana daje njegovim fotografijama čitkost i lakoću gledanja.

Scena na koju on postavlja ova zbivanja urbani je okoliš koji ujedno govori i o mogućem otuđenju čovjeka, tako da poruka naslova izložbe može u svojoj višeznačnosti govoriti i o našoj (njegovoj) želji da ne ostanemo sami u svijetu koji ponekad ne razumijemo.

Neželim pisati o tehničkoj strani Danijelovih radova iz razloga što ne volim duge priče o ekspoziciji, blendi itd, Fotografija kao i slikana slika počinje svoj život onoga trenutka kada gledajući zaboravimo da je to učinila ljudska ruka ili fotografski aparat. Danijel je upravo na tom putu i poželimo mu puno sreće da do tamo i stigne.

Davor Kliman
ravnatelj srednje Škole primjenjenih umjetnosti i dizajna u Puli
20.11.2009.

Vidimo se 14. siječnja 2010. godine u Puli (Gradska knjižnica i čitaonica).

Obavijesti svoje prijatelje na Facebooku i Plakattu! Još informacija!